Pojednostaviću stvar. Da je počem živ, pa da se zainteresovao za zbitija na političkoj sceni, otac Tadej bi ovako rekao opozicijama (svih boja): „Kakve su vam misli o Vučiću, takav vam je Vučić.“ Isto to bi - naravno, s blagoslovom arhiepiskopa pećkog - rekao i Vučiću: „Kakve su ti misli o opoziciji, takva ti je opozicija.“
Ako se osvrnemo, videćemo da je svim srpskim opozicijama svaki srpski vladar bio onakav kakve su bile njihove misli o njemu, a da su zauzvrat svim srpskim vladarima sve srpske opozicije bile onakve kakve su bile njihove misli o opoziciji.
Napred rečeno ne znači da parafraziranjem izreke oca Tadeja sugerišem da o vlastima i vladarima uvek treba lepo misliti, a još manje da odašilje, hipi poruku „peace, brother, peace“. Parafrazom hoću da kažem da je pogrešno kad vlasti i opozicije jedne druge gledaju po automatizmu manihejski samo zato što su ovi vlast, a ovi drugi opozicija.
Duga je tradicija netrpeljivosti vlasti i opozicije u Srba, ali imala je ta tradicija i jedan poduži prekid. Mislim na period 1945-1980, tokom koga su manje-više svi Srbi imali (do kiča i neukusa) dobro mišljenje o tadašnjem vladaru, bivšem najvećem sinu svih naših naroda i narodnosti.
Možda se pitate zašto su za SFRJ-otovog vakta manje-više svi Srbi imali dobro mišljenje o Titu. Evo zašto, što reko Blic. Zato što nisu imali izbora. Nije se Tito mogao ne voleti. Bar ne bez posledica. Svaki onaj ko bi se drznuo da ne misli lepo o Titu, loše je prolazio u životu ukoliko bi ga kum, kelner ili komšija prijavio „tamo gde treba“.
Problem je mnogo stariji od Tita, partije i ponovnog uvođenja višepartijskog sistema i seže duboko u tamu vekova, u vremena kad se tuđinska otomanska vlast smatrala neprijateljskom, otimačkom, što je i bila. Ali viđite sad vraga. Loše mišljenje opozicije o vlasti i vice versa počelo je još za vakta mog omiljenog srpskog Tirjanina, knjaza auto-puta.
Čim je tadašnja opozicija - čitaj: svi koji nisu imali vajde od Miloša - dokonala da i naša, oslobodilačka, srpska vlast uzima trećinu prihoda, tera na kuluk, da, ukratko, radi sve što je radila i karadušmanska vlast, izbila je Đakova buna koja je prošle godine proslavila dvestagodišnjicu.
U toj stvari se od Miloševih vremena malo šta promenilo na relaciji srbske vlasti - srbske opozicije. Miloševim vremenima se još može i progledati kroz prste zbog posvemašnje zaostalosti i nepismenosti, ali u potonjim vremenima je bilo i znanja i pismenosti da se društveni odnosi urede drugačije, avaj, nije bilo političke volje, a ako bi se u krajnje retkim situacijama takva politička volja i stekla - a poslednji put se stekla 2000 - srbske vlasti i opozicije bi se ujedinile da joj smrse konce. Da ne kenjam više. Ovako nam je, kako nam je, zato što mislimo ovako kako mislimo i što iz dana u dan mislimo sve gore. I biće nam ovako kako nam je - i bivaće sve gore - dok nam iz kolektivne guzice ne dođe u kolektivnu glavu da promena vlasti bez promene mišljenja ne menja ništa.